Bradavice mi cure

Upozorenje. Ovo je priča za događaj "Iza zida sna". Postoji žena koja voli, ali ovo je takođe horor priča. Dok je žena mazila kurac svog dečka primijetila: "Malo je porastao!"

*****

Posjećivao sam svoju ženu svakog dana Svetog Padija, bilo kiše ili sunce.

Posjetiti je za Božić ne bi bilo prikladno. Božić je vrijeme za ljubav, slavlje, veliku radost i darivanje i primanje poklona. Osim toga, bio sam previše zauzet ostatkom porodice. Uskrs je vrijeme praštanja i nade, tako da se to nikada neće dogoditi. Njen rođendan više nije bio poseban dan što se mene tiče i nije trebalo da se razlikuje od svakog drugog dana koji je provodila u Hirurškoj sali. Međutim, godišnja posjeta mi je omogućila da potvrdim da je hirurg zadovoljan njenim uslugama i da je podsjetim da je alternativa uvijek moguća. Posjetiti je na Dan Svetog Patrika činilo se prikladnim. Uostalom, svetac zaštitnik Irske navodno se riješio zmija.

Na divljoj, vlažnoj i vjetrovitoj zapadnoj obali Irske, proljeće je već najavilo svoj dolazak do 17. marta ili je odmah iza ugla, što pet sati vožnje od Dablina do Surgeon's Halla čini mnogo manje izazovnim. To je posljednji dio na onim grubim seoskim putevima u najudaljenijem dijelu Donegala koji može biti težak. Hladna atlantska kiša često duva skoro horizontalno, a delovi puta do Hirurške sale su par puta odneli. Za mnoge je iznenađenje da se ovaj vremenski najsjeverniji dio smaragdnog ostrva zapravo nalazi u Republici, a ne dio Sjeverne Irske koju su okupirali Britanci.

Uvijek sam prenoćio u Hirurškoj sali. Nije da mi se to mjesto ikad svidjelo. To je zastrašujuća, stara siva tvrđava zgrade, nimalo nalik na lažni francuski zamak kakav je trebalo da bude. Prošaran tragovima mahovine, daleko je od bilo kojeg drugog ljudskog stanovanja i zaglavljen na sumornom poluostrvu koje je lišeno ikakvih izuzetnih karakteristika.Sićušni prozori vire preko neplodnog, zelenkasto smeđeg, močvarnog područja, što je sve što se može vidjeti u svim smjerovima. Nema drveća, niti bilo kakvog grmlja. Ako biste tu izgubili put, progutala bi vas močvara. Moja žena je bila na sigurnom i sigurnom u Hirurškoj sali i bila je itekako svjesna da je močvara tamo, ako je nekako uspjela da se oslobodi svojih okova i dovoljno glupa da pokuša pobjeći.

Nisam želio da vidim svoju ženu duže nego što je bilo neophodno, ali sam bio zadovoljan što sam provodio vrijeme sa svojim nekadašnjim mentorom, svjetski poznatim hirurgom s kojim sam imao privilegiju da radim mnogo godina prije nego što sam upoznao Julie. On i ja bismo se prisjetili revolucionarnih hirurških operacija koje je on izveo, gdje sam ja asistirao. Čovjek koji je veliki dio svoje vještine stekao na bojnom polju, hirurg je bio oprezan prema ljudima, ali je cijenio moj rad anesteziologa. Naučili smo da vjerujemo jedni drugima u očajnom tjesnacu poljske bolnice i naše duboko poštovanje jedni prema drugima razvilo se odatle i nastavilo se u civilnoj operacionoj sali. Mislim da je naša veza bila onoliko bliska prijateljstvu koliko je on to dozvolio.

Koliko ja znam, drugih posetilaca u Hirurškoj sali nije bilo. Hirurg je odvezao svoj pouzdani Volvo do uspavanog starog tržnog grada Letterkennyja kako bi obavio kupovinu namirnica i preuzeo svoju poštu iz tamošnje pošte. Sa manje od dvadeset hiljada stanovnika, u Letterkennyju je i dalje bilo previše ljudi po želji hirurga.

Bio je samotnjak, ali je imao moju ženu za povremeno društvo u posljednjim godinama svog života. Mogao je zatvoriti Julie u podrumsku sobu ako je želio da bude sam, ali ona je bila na raspolaganju za obavljanje kućnih poslova i brigu o drugim potrebama kad god mu je bila potrebna. To mi se činilo poštenim. Morala je platiti za svoje grijehe i za svoj opstanak, čak i ako je dugo vremena provodila u izolaciji, lišena prirodnog zvuka i svjetlosti.

Vozeći se do Hirurške sale, uvek sam imao dovoljno vremena da razmislim o prošlosti i odlukama koje sam doneo, a koje su rezultirale njenim prisilnim zatvaranjem.

Ime njenog ljubavnika je nevažno. Bio je zreo student u klasi keltskih studija koju je Julie predavala na našem lokalnom koledžu. Mislim da ne bih bio toliko ljut da je to bila veza za jednu noć, nekakva greška, vjerovatno zbog kombinacije previše vina i mog privremenog odsustva. Ali to Na bazi ruske žene nije bilo tako.

Moja žena je održavala formu džogiranjem, ili mi je barem tako rekla. Iza mojih leđa Julie se sigurno smijala mojoj lakovjernosti. Većinu jutra i nekoliko večeri, dok sam ja čuvao našu trogodišnju kćer, ona je obukla svoju sportsku opremu i trčala nekoliko blokova do njegovog stana kako bi malo trčala horizontalno. Bio sam potpuno neupućen sve do jedne subote ujutro, kada je Julie ponovo trčala napolju, a naša ćerka mi je ispričala o noćnoj mori koju je imala dok Latino devojke zgodne bio na kasnonoćnom dežurstvu u bolnici ranije te nedelje.

Iz usta beba i dojilja, kako kaže biblijska izreka, izlaze velike istine. Čini se da su moja žena i njen ljubavnik postali nemarni. Te večeri je ostao malo predugo. Kada se naša ćerka probudila iz noćne more i plačući otrčala u našu spavaću sobu, zatekla ga je sa mojom ženom. Već uplašena svojom noćnom morom, susret sa strancem u našoj spavaćoj sobi je pogoršao stvari.

Mora da je Julie trebalo mnogo vremena, strpljenja i ubjeđivanja da uvjeri našu kćer da stranac ne znači ništa loše. Iako je malena bila uplašena, bila je premlada da shvati šta se dešava, pa je na kraju prihvatila objašnjenje i uveravanje da je čudan čovek bio poseban prijatelj njene majke. Julie joj je rekla da mi ne govori ništa o maminom posebnom prijatelju, jer bih se jako uznemirio.

Srećom, djeca su nepredvidljiva.Tog subotnjeg jutra moja kćerka i ja smo slučajno pričale o tome kako djeca moraju biti hrabra kada odu u bolnicu. Uprkos spletkama moje žene, naša ćerka je odlučila da mi kaže koliko je bila hrabra kada je imala noćnu moru i još više se uplašila stranog čoveka. Znala je da ne bi trebala da mi priča o maminom posebnom prijatelju, ali nije mogla propustiti priliku da mi kaže koliko je hrabra bila.

Bio sam zapanjen njenim otkrićem, ali nisam bio siguran da li je njena priča samo rezultat preaktivne mašte. Prvo što sam uradio je da pohvalim svoju ćerku za njenu hrabrost, što je upravo ono što je želela, i dogovorili smo se da svojoj supruzi ne kažem da znam ništa o noćnoj mori i strancu.

Kada se desi nešto strašno, potrebno je mnogo da se smirite i nastavite dalje. Ako ste ikada bili svjedoci operacije traume, bilo na bojnom polju ili u bolničkoj operacijskoj sali, znat ćete koliko je važno koncentrirati se na zadatak koji imate. Moraju se donijeti teške odluke, često o tome ko umire, a ko preživi.

Moj prvi instinkt je bio da se suočim s Julie i tražim objašnjenje, ali sam se držao pod kontrolom. Uostalom, nisam bio siguran da je verzija moje kćeri o onome što se dogodilo istinita. Optužba zasnovana na priči djeteta vjerovatno bi rezultirala potpunim poricanjem i velikom ogorčenjem i ljutnjom od strane moje žene. Osim toga, nisam želio da moja kćerka mora da se nosi sa bilo kakvim posljedicama prosipanja pasulja.

Dablin je grad ogovaranja. Čak i tada, prije nego što su društvene mreže postale tako veliki fenomen, grad je vrvjeo pričama o tome ko je s kim šta radio, gdje i kada. Irci vole dobru priču, tako da privatnom istražitelju nije trebalo više od tjedan dana da potvrdi moje najgore strahove. Ljubavnik moje žene se hvalio kako je u krevet stavio prelijepu ukusnu mumiju predavaču plamene kose koja je bila udata za doktora.Činilo se da su svi u kampusu koledža znali za tu aferu i to im je dalo nešto sočno za ogovaranje.

Moja supruga je imala dužnost da se brine i trebalo je da izbegava romantične veze sa jednim od svojih učenika, ali nije bilo kao da je bila u interakciji s njim u ulozi profesionalnog negovatelja, poput doktora ili socijalnog radnika. Nije bio ni mladić. Bio je u ranim tridesetim, pohađao je honorarne časove dok je radio u pozivnom centru. Nije baš neka karijera, ali PI mi je rekao da je čovjek bio usamljenik, Latinoamerikanac sa studentskom vizom, koji se bunio okolo cijeli svoj odrasli život, uvijek navodno namjeravajući dobiti neku vrstu posla iz snova. Drugim riječima, bio je gubitnik, bez pravih prijatelja.

Prema pouzdanim izvorima, moja supruga i njen student prvi put su se našli nedugo nakon početka akademske godine, krajem septembra. Njihova užasna mala afera trajala je većim dijelom od pola godine. Svi u našem društvenom krugu su znali za to, ali su svi zatvorili oči. Iz raznih razloga smatrali su da se to njih ne tiče. Nikoga nije bilo briga na ovaj ili onaj način. Mnogi od njih su mislili da nije velika stvar ako je moja žena postala pomalo čudna sa strane, a neki su čak čuli da je planirala da pobegne sa svojim ljubavnikom. Niko mi ništa nije rekao. Ne krivim ih. Mrzim to priznati, ali u njihovoj koži nisam siguran ni ja bih imao hrabrosti da budem nosilac loših vijesti.

Pretpostavljam da sam trebao znati bolje nego joj vjerovati.

Julie se preselila u Dablin iz Liverpoola, koji je samo kratak skok preko Irskog mora, ali je tamo imala malo kontakta sa svojom porodicom. Iz kratkih razgovora sa njenim prijateljima i rođacima na našem svadbenom prijemu, shvatio sam da je došlo do neke vrste raskola. Džulinoj starijoj sestri je očigledno bilo drago što joj je videla leđa. "Više nisam morala da brinem da će mi ukrasti momke kada je otišla u Dablin", rekla je.Njen tanak osmeh nije se odrazio u njenim očima dok je pogledala preko sobe u Julie. Također sam primijetio da je te večeri pomno držala na oku svog muškarca.

Julieini roditelji definitivno nisu bili moja šolja čaja. Njihov stav je bio 'uzmi', a ne 'daj'. Njen otac je bio prilično drzak o tome da je godinama bio nezaposlen, tvrdeći da mu je isplaćena naknada za diskriminaciju za fiktivna loša leđa dok je radio za gotovinu kao povremeni radnik i čistač prozora. Nije mario za reputaciju Liverpoola i čak se našalio da je razlog zašto je publika tako glasno vrištala na ranim koncertima Beatlesa bio šok kada je vidio četiri skusera koji rade za život.

Julieina majka bila je zla kučka od žene. Činilo se da je sav njen razgovor bio o tome kako zaslužuje više od života. Njena ambicija je bila da dobije nacionalnu lutriju, za koju je jasno mislila da će biti u bliskoj budućnosti. U međuvremenu se kitila jeftinim i krupnim kostimskim nakitom i zezala se za razne poznate ličnosti. Nekako se činilo da nije shvaćala da postoji razlika između njenog 'blinga' i 'blinga' koji nose multi-milionerske pop zvijezde. Nikada u životu nije radila, ali je zarađivala od vođenja zabava kod kuće kako bi prodavala preskupe plastične posude za hranu, parfeme, šminku, donje rublje, seks igračke i bilo šta drugo za brzi novac. Čak je naplatila Julie hranu i smještaj nakon što je napunila osamnaest godina.

Upoznao sam Julienu porodicu kada smo se vjenčali i odmah sam ih prepoznao kakvi su. Suočen s gomilom pohlepnih, hvatajućih, sebičnih parazita, još uvijek sam bio dovoljno naivan i budalast da pomislim da je Julie izuzetak od pravila. Dao sam joj svoju ljubav i verovao sam joj. Kada sam saznao da me je izdala, vaga mi je pala s očiju i konačno mi je sinulo da je bila jednako nevjerovatno egocentrična kao i ostatak svoje porodice i da ima malo vremena za muža i kćer. Istina je bila da je Julie centar Julienog univerzuma.

Pored čestih epizoda horizontalnog džogiranja kod njenog ljubavnika, PI mi je rekao da se okupljaju u našoj kući jednom sedmično. Svaka srijeda je za moju suprugu bio neradni dan. Odbacila je našu kćer u kuću mojih roditelja nekoliko milja dalje, a zatim se vratila kući na ručak i popodnevno uživanje sa svojim latino ljubavnikom. Priča koju mi ​​je ispričala bila je da joj je srijedom trebalo vremena za sebe kako bi procijenila zadatke svojih učenika i pripremila nastavne materijale. Čak me je natjerala da pokupim našu kćer na putu kući.

Sada sam shvatio pravi razlog zašto je uvek bila otvorena boca belog vina u frižideru kad bih se sredom vraćao kući. Jednostavno nije istina da je dobila čašu ili dvije kao nagradu za svoj trud. Umjesto toga, vino je vjerojatno pružilo osvježenje za ljubavnike prije ili nakon dužeg seksa jebanja.

Osim PI, niko nije znao da sam saznao za ženinu aferu. Činilo se da su svi mislili da nemam pojma. Znali su me kao finog čovjeka koji je bio doktor u velikoj bolnici i povremeno je volio pivo u kafani, ali je većinu svog slobodnog vremena provodio obavljajući uobičajene porodične aktivnosti. Znali su da je žena simpatičnog doktora bila honorarni predavač na lokalnom koledžu i skoro svi su znali da ona rogonji svog muža jebajući jednog od svojih učenika.

Osjećala sam se ljutito, poniženo i uvrijeđeno. U roku od nekoliko dana izgubio sam svu ljubav koju sam imao prema svojoj ženi i počeo sam da je mrzim i prezirem. Ona je bila ništa drugo do gadna drolja koja je više voljela da se jeba s gubitnikom nego da provodi vrijeme sa svojim mužem i kćerkom. Toliko me nije poštovala da sam poželeo da ubijem nju i njenog dečka.

Da bih pobjegao od nje, uzeo sam nekoliko slobodnih dana i otišao posjetiti svog bivšeg kolegu, švedskog hirurga koji je nedavno otišao u penziju i preselio se u Donegal. Čovjek značajnog intelekta, njegov hobi je bila književnost egzistencijalizma i bio je Gusti debeli azijski teen plijen apsurdom ljudskog stanja.Pisci poput Kamija, Sartra i Kafke bili su njegovi heroji. Visok preko šest stopa, bio je impozantna figura u svojoj omiljenoj odjeći od bijelog hirurškog dima i funkcionalnih crnih pantalona, ​​ali njegovo je lice odmah privuklo vaš pogled.

Hirurg je izbjegavao kontakt s drugim ljudima, ne samo zato što je sve ostale smatrao intelektualnim pigmejima u poređenju, već je želio izbjeći izazivanje nepotrebne uzbune. Nažalost, lice hirurga se moglo opisati samo kao zastrašujuće. Bio je teško opečen u nesreći u djetinjstvu koja je uključivala eksperiment sa sumpornom kiselinom bez nadzora. Uprkos strašnim oštećenjima njegovih crta lica, nije bilo ništa loše s njegovim vidom ili nekim drugim čulima. Ipak, učinio je da Frankenštajnovo čudovište izgleda zgodno. S druge strane, iako su njegove rastopljene crte lica uplašile njegove kolege, to šokantno užasno lice odmah je izazvalo njihovo poštovanje i poslušnost.

Tokom svog odraslog života, hirurg nije imao mnogo veze s čovječanstvom izvan svoje odabrane profesionalne arene. Nakon penzionisanja, odlučio je da gotovo potpuno prekine svoje veze sa vanjskim svijetom. Bilo je vrlo malo izuzetaka i bio sam ponosan što sam jedan od njih.

Hirurg mi je ponudio rešenje za moje probleme.

"Ako ste završili s njom, mogu li je dobiti?" pitao.

Bio je to čovjek koji je bio heroj u mojim očima, užasno manjkav heroj sa bolnom i patljivom dušom, koji se zaključao od čovječanstva uz oskudnu nagradu za doživotnu službu. Ko sam ja bio da mu uskratim ono što više ne želim?

"Možeš je imati", odgovorio sam. "Da si je uzeo, učinio bi mi veliku uslugu. Da budem iskren, borio sam se sa svojom potrebom za osvetom. Na ovaj način bih mogao da joj poštedim život, a da ne izgubim obraz. Ako mora da služi doživotnu kaznu sa tobombio bih zadovoljan.Ako ste voljni da je imate mozete sa njom da radite sta hocete.Sto se mene tice ona je prekrsila zavet.Osim moje potrebe da spasim svoj povrijeđeni ponos tako što ću osigurati da bude kažnjena za svoju izdaju, ona me više ne brine. Ti i ja se poznajemo dugi niz godina, dok je moja supruga bila relativno skorašnja pojava u mom životu. U ovim okolnostima bilo bi mi drago kada biste imali koristi od njene dostupnosti da vam bude na usluzi."

Hirurgove nozdrve su se raširile u njegovom otopljenom nosu. "Onda će biti tako", rekao je. "Problemi i prilike idu ruku pod ruku. Nadamo se da će vaša žena razumjeti svoju situaciju i da će izabrati mudro."

"Kako ćeš je držati pod kontrolom?" Pitao sam.

"Dragi moj druže," odgovorio je, "morate znati za Stokholmski sindrom."

"Mislite kada taoci stanu na stranu svojih otmičara?"

Usta su mu se skupila u privid osmeha.

"Tačno. Nils Bejerot je smislio ime. On je bio profesor medicine i psihijatrijski konsultant koji je radio sa švedskom policijom u vrijeme neuspjele pljačke banke u Štokholmu 1973. godine. Razmjer do kojeg su se taoci emocionalno povezivali sa svojim otmičarima "fascinirao Bejerot. Jedna od žena koje su držane kao taoci se zaručila za jednog od pljačkaša, a druga je osnovala fond za plaćanje honorara za svog advokata."

"To je nevjerovatno. Kako to, dovraga, funkcionira?"

"Uopšteno govoreći, to uključuje kombinaciju faktora. Prvo postoji prijetnja fizičkom ili psihičkom opstanku zarobljenika i zarobljenik vjeruje da će prijetnja biti izvršena. Zatim se zarobljeniku iskazuju male ljubaznosti od strane zarobljenika i među njima se razvija veza. Međutim, važno je da zarobljenik bude izolovan iz perspektiva koje nisu one zarobljenika i da zarobljenik prihvati invaliditet kako bi pobjegao iz situacije."

"Jeste li sigurni da će uspjeti?"

„Nikad ne možemo biti sigurni, ali svi faktori će biti prisutni i optimista sam da ćemo imati idealnu priliku da vidimo da li to funkcioniše.Ako uspijemo, svo troje ćemo biti sretni, ali ako Besplatna sim djevojka uspijemo, možda ćete se morati vratiti svom prvobitnom planu."

"U redu. Pokušajmo to podesiti, ali morat ćeš Taylor analizator tjelesne masti obavijestiti ako postoji problem. Ne želim njenu krv na tvojim rukama. Da je se riješim trebala bi biti moja odgovornost."

Rad kao anesteziolog, svaki dan donosi različite izazove. To može biti ublažavanje bolova na porođajnom odjelu, reanimacija žrtava nesreće ili planirano sudjelovanje u elektivnoj operaciji. Bez obzira na kontekst, postoji širok spektar anestetika sa ponešto za svakoga. Sve što mi je trebalo da riješim problem moje supruge i njenog ljubavnika bila je mala količina nekoliko različitih vrsta anestetika i odgovarajuća prilika.

Kada sam se vratio u Dablin, nisam gubio vrijeme na sve potrebne pripreme. Dobio sam potrebne namirnice iz bolnice i dogovorio sam se da ću sljedeće sedmice uzeti još nekoliko slobodnih dana. Koristio sam naš kućni računar i štampač da pripremim oproštajno pismo koje bi moja žena na kraju potpisala, uverio sam se da je moj auto potpuno napunjen i spreman za vožnju i kupio sam neke kanape i plastične vezice za kablove.

Sljedećeg utorka uveče otvorio sam bocu bijelog vina i moja žena i ja smo nazdravili jedno drugom. Voleo sam da o tome razmišljam kao o njenom pozdravu. Ostatak otvorene boce vina ostavio sam u frižideru. Sljedećeg jutra obradovao sam svoju suprugu tako što sam se dobrovoljno javio da odvedem našu kćer u kuću mojih roditelja kao dio rutine srijedom. Moji roditelji su bili više nego sretni što su pristali da zadrže svoju unuku preko noći. Rekao sam im da planiram romantično iznenađenje za svoju suprugu, što je bilo vrlo blizu istine.

Otišla sam na posao normalno tog dana, pazeći da svi znaju da sam tamo. Nisam mogla biti potpuno sigurna da će moj plan uspjeti i nisam željela da se vratim kući dok ishod ne bude siguran na ovaj ili onaj način. Otišao sam kući u uobičajeno vrijeme i nije bilo nikakvih tragova moje žene kada sam stigao tamo.Međutim, ostaci laganog ručka bili su na kuhinjskom stolu. Tu je bilo otvoreno pakovanje dimljenog lososa s nekoliko kriški, par tanjira s četvrtinama limuna, dvije prazne čaše i prazna boca vina.

Otišao sam gore i našao dvoje ljubavnika u našoj spavaćoj sobi, gdje sam mislio da će biti. Miorelaksant i sedativ koji sam stavio u ostatak bijelog vina su djelovali i ostavili ih bespomoćnima. Krevet je bio u neredu gdje su im se crijeva Creampie, ali su bili nepovrijeđeni i manje-više polusvjesni. Začepio sam im starim čarapama i trakama od tkanine i vezao ih kanapom i vezicama. Nisam želio da se uguše, pa sam posebno pazio da i dalje mogu slobodno disati.